kostrena-anchor

Izložba Kostrenski jedrenjaci u Narodnoj čitaonici u Kostreni Sv. Barbari 4. 12. 2012.

Tema ove izložbe su makete nekih kostrenskih jedrenjaka koji su u cijelosti ili djelomično bili u vlasništvu kostrenskih obitelji u drugoj polovini devetnaestog stoljeća. Makete su izrađene na temelju vjerodostojnih planova, nacrta ili slika. Kuriozitet ove izložbe je maketa jedrenjaka Stilicone, izradio ju je kapetan Radovan Šepić koji je na tom jedrenjaku, još kao dječak, počeo svoju pomoračku karijeru. Druge su makete plod rada entuzijasta maketara.

Naši su preci pripadali izuzetnim generacijama pomoraca koji su moćnim morima suprotstavljali svoje krhko brodovlje i jedrilje. More je nekad nagrađivalo njihovu smjelost, ali ih je često i kažnjavalo. Slike jedrenjaka pod punim jedrima, ali i slomljenih jarbola i zapjenjenih valova, ne mogu nas ostaviti ravnodušnima.

Gledajući ove makete s poštovanjem, pitamo se kako je to izgledalo na pravim jedrenjacima, kakvog su kova bili ti malobrojni ljudi na njima koji su se samo dobro uigrani i složni mogli suprotstaviti sili oceana.

 


Bark Amalia L.

Bark je izgrađenu Piranu 1854. kao brik Giorgio V. Imao je deset članova posade, dva topića, 412 registarskih tona. Dužina na vodenoj liniji iznosila je 43 m, širina preko svega 8.8 m, unutarnja visina trupa 7.6 m.

Vlasnici su bili Aleksandar Pajkurić Matov iz Kostrene Sv. Barbare s 10 karata, pokopan je u Cardiffu u 44. godini života, Nadal Medanić koji je sudjelovao u vlasništvu također s 10 karata, 3 karata je imao dok se brod zvao Giorgio V , principali su bili i Jakov Lettis, otuda ono veliko L u imenu barka, i Antun Bellen.

Zapovjednici, ujedno i suvlasnici, bili su Aleksandar Pajkurić i Nadal Medanić, a od 1861. do 1868. nekoliko je godina barkom zapovijedao Martin Šoić Tomin (1826. – 1880.), stalni njegov suvlasnik.

Iz vremena dok je zapovjednik bio Martin Šoić sačuvala se Prijava pomorske nezgode od 17. siječnja 1862. ovjerena na Carskom i kraljevskom austrijskom konzulatu u Falmouthu u Engleskoj. U jednoj ispravi izdanoj u Hullu 1867. piše: »Amalia L. , kapetan Martin Šoić, luke pripadnosti Rijeka, isplovio iz Burgasa 1. studenoga 1866. s teretom pšenice. Dana 10. i 11. prosinca, za teška nevremena, previše se nagnuo, pa je za spas broda i tereta bio prisiljen posjeći jedra i baciti ih u more, kao i čamce i sve pomične predmete na palubi. Zatim je skrenuo u Maltu na popravak da bi mogao nastaviti putovanje. Za tu je svrhu na brod i teret podigao zajam, 27. ožujka 1867. prispio je u luku Hull«.

Brod je kasnije dobio ime Elvira, a potomci Aleksandra Pajkurića ponovno se javljaju kao suvlasnici s 10 karata. Prodan je Francuzima 1871.

U Povijesnom i pomorskom muzeju u Rijeci čuva se dnevnik barka Amalia L. vođen od 1859. do 1860., iz vremena dok je njime zapovijedao Martin Šoić. Sačuvana je i pomorska knjižica (Libretto di servizio marittimo) njegova tada jedanaestogodišnjeg sina Aleksandra, izdata je 13. kolovoza 1864. u Veneciji, ta je godina upisana i na slici barka Amalia L. Sačuvan je i dnevnik barka Hunnus vođen od 8. ožujka 1869. do 19. lipnja 1871., također iz vremena dok je Martin Šoić bio njegov zapovjednik i suvlasnik.

 

 


Brik-škuner Angelo Custode

Za ovaj brod nema podataka osim onih koji se nalaze na originalnoj slici iz 1896., a to je da je njime zapovijedao kapetan Romuald Šoić koji je 1898. u pedeset i drugoj godini preminuo na barku Vinka, njegovo je tijelo, prema pomorskom obredu, spušteno u more južno od Sicilije. Na temelju slike i nacrta srodnih brodova toga doba, može se pretpostaviti da je njegova nosivost bila 215 tona, a dužina oko 32 metra.

 

 


Bark Grad Karlovac

Izgrađen je u Kraljevici u brodogradilištu Vjenceslava Turkovića i upisan u registar brodova 31. siječnja 1869. godine, te je godine otvoren Sueski kanal. Dužina mu je bila 43,60 m, širina 8,33 m, visina 5,78 m. Prema prvom mjerenju imao je 674 tona, tri godine kasnije, po novom mjerenju, 538 RT. Imao je posadu od 12 članova i zapovjednika. Takvi brodovi su gazili oko 12 stopa u sovrnji, oko 18 stopa pod punim teretom. Brzina je u samo najpovoljnijim uvjetima prelazila deset čvorova.

Glavni pokretač izgradnje brodova u kraljevičkom brodogradilištu bio je trgovac Vjenceslav Turković rođen u Kraljevici ( vjerojatno je to Turković koji se spominje u pripovijetki Kostrenka M. C. Nehajeva kao primjer čovjeka koji se uspješno prilagodio novom vremenu, odselio u Karlovac i postao žitar),a kako je vrlo uspješno poslovao u Karlovcu, imenuje brod po tom gradu. Kraljevica je u pomorstvu bila usko povezana s obližnjom Kostrenom. S deset karata suvlasnica broda bila je Adela Šoić-Giusti, a poslije, uz Matu Polića i druge, s 4 karata sudjeluje u vlasništvu Andrija (Andre) Randić Matin. Od 1893. Randić ima dva karata više, a u to vrijeme četiri godine zapovjednik broda je Andrijin sin Dragimir koji je zbog strastvenog raspravljanja o tadašnjoj špijunskoj aferi Dreyfus, dobio nadimak Dreyfus.

Andre Randić zapovijeda brodom nekoliko puta između 1877. i 1885. potom zapovijedaju Ivan Šoić Ivanov, Paškval Stipanović Tomin pa Franjo Pajkurić i njegov sin Ignacije, te u posljednjoj godini Josip Franelić.

Brod je plovio na različitim rutama: iz Leitha i Firth of Fortha u New York 1877. s kapetanom Pajkurićem i iste se godine vratio u Qeenstownu. Potom je još jednom plovio iz Leitha u Trinidad. S kapetanom Ivanom Šoićem je 1878. i 1879. doplovio je iz Newporta u Capetown za sto jedanaest dana, a otuda se vratio u New York. Godine 1881. imao je prijelaz iz Montreala u Bremerhaven prešavši taj put za 31 dan.

S Paškvalom Stipanovićem plovio je 1889. iz Marseillea u Buenos Aires, a sredinom 1890. prevezao je teret šećera iz Martiniquea za Marseille.

Brod su često pratile nevolje, u blizini Korčule 11. siječnja 1891. u fortunalu od jugoistoka izgubio je sidro i verige, imao prodor mora i nagnuo se, ukupna je šteta iznosila 600 forinti. Kapetan Suzanić navodi i jednu interesantnu priču o natjecanju u brzini. Grad Karlovac i bark Jona s kostrenskim zapovjednicima isplovili su 19. svibnja 1886. iz Port Eadsa (Louisiana, ušće Mississipija) prema Greenwichu, prvi je tamo stigao za 42 dana, drugome je trebalo 48 dana.

Grad Karlovac prodan je u Italiju 17. svibnja 1899. Mjesec dana kasnije, 19. lipnja, isplovio je iz jedne jadranske luke za La Speziju i Genovu s teretom drvene građe kao Federico i pod stranom zastavom.

 

 


Brigantin Urin

Izgrađen je u Martinšćici u škveru vlasnika Jakovčića i upisan u registar brodova 27. kolovoza 1865. Naručitelj i vlasnik s 24 karata bio je Franjo Pajkurić Franjin iz Kostrene Sv. Barbare. Dobio je ime po Urinju, jednom od zaseoka Kostrene Sv. Barbare.

Imao je 386 rt po tadašnjem mjerilu, po mjerenju iz 1871. 288 RT. Dužina mu je bila 32,10 m, širina 8,05 m, visina 5,15 m. Posada je brojila 9 članova i zapovjednika. Imao je i dva topića.

Franjo Pajkurić Franjin koji je od 27. kolovoza 1865. vlasnik broda s dvadeset i četiri karata, 7. prosinca 1871. dvanaest karata prenosi na kćer Katarinu, udatu za financijskog mešetara Gašpara Babića poznatog po nadimku Šekucio (egzekutor), isto toliko karata prenio je i na unuku Mariju udatu za Kuzmu Stipanovića. Dana 1. veljače 1878. Katarina svojih dvanaest karata prenosi na kćerku Mariju koja tako mužu Kuzmi Stipanoviću donosi u miraz (dotu) cijeli brod. Kuzma plovi na tom brodu pet godina kao škrivan i jedanaest godina kao zapovjednik.

Prvi zapovjednik bio je principal Franjo Pajkurić, zatim slijede Franjo i Luka Babić Gašparovi, Juraj Šepić, Erazmo Stipanović i Toma Uršičić Grgurov, svi iz obiteljskog kruga.

Oko 1880. brigantin Urin prevozio je teret ugljena iz Swansea za Trst. 28. prosinca 1883. ponovno se nasukao na Unijama i oštetio dno. Šteta je iznosila 4.000 forinti. S kapetanom Kuzmom Stipanovićem tada su bile supruga Marija i kćerka Fanica koje su spasili pomoću košare koja se vukla po razapetim konopima između broda i kopna. Do odsukanja je došlo prekrcajem tereta u manje brodice. Tada se Kuzma zavećal da više neće uzimati na brod suprugu i kćerku (»Nećete više s manun navigat dok san živ«). Imao je osmero djece, tri sina bila su pomorci, jedan od njih zvan Kuzmić utopio se u brodolomu barka Marija T. u blizini Otranta.

Kapetan Stipanović htio je kupiti veći brod te je brigantin Urin 1887. prodao Talijanima za 7.636 franaka u gotovini, s pomorskom premijom od 9% te za sveukupni iznos od 8.323,24 franaka u zlatu.

Plovio je brodom Sredozemnim i Crnim morem, sjevernim Atlantikom, preko Atlantika do karipskih otoka Guadalupe i Trinidada.

 

 


Goleta Sofia

Maketu golete Sofia vjerojatno je izradio netko iz obitelji Stipanović ili Randić krajem 19. stoljeća.

Goleta je bila u vlasništvu obitelji Randić odnosno roditelja Anđelike Randić udate za Kuzmu Stipanovića. Trojarbolna goleta ili goletta a palo, kako se naziva u talijanskom jeziku, u engleskom jeziku se zove three-mast fore and aft schooner. Izvornih podataka nema ali na temelju povijesnih zapisa takvi jedrenjaci bili su dugi oko 28 metara, nosivosti 160 tona i imali su šest do sedam članova posade. Graditelj ove makete izrađene oko 1890. je nepoznat, maketa je vlasništvo kapetana Igora Stipanovića.

 

 


Bark Kostrena

Izgrađen je na Malti 1866. Imao je 555 tona. Dimenzije su mu bile 42,02 x
9,38 x 5,85 metara. Naoružan s dva topića, imao je dvanaest do četrnaest članova posade. Kupljen je na Malti 1881. Vlasnici su mu bili članovi obitelji Pajkurić i Pezelj, a zapovjednici su bili iz kruga obitelji, Petar Pajkurić Ignacijev i Ivan Pezelj Stankov. Plovio je Mediteranom i Atlantskim oceanom do SAD-a.

U škontraduri bure u Velim vratima, prolazu između istarske obale i Cresa, poznatom po orkanskim burama, tu se zbog uskoće prolaza, dubine mora, strme istarske obale i spoja zatvorenog Riječkog zaljeva sa otvorenim morem često formira granica vjetrova, bark Kostrena, na povratku kući, bio je bačen na obalu ispod rta Mašnjaka na predjelu zvanom Mazar u noći između 19. i 20. veljače 1888. Istog dana tu je stradao i bakarski bark Ireneo, nasukao se pramcem, Kostrena se nasukala krmom, posada se jedva spasila, a sudarili su se Grad Karlovac i talijanski brik Antonio C. koji se nasukao na pijesku kod Brseča. Kostrena i Ireneo su bili toliko oštećeni da se nisu mogli spasiti, dijelovi Kostrene završili su na dražbi u Rijeci, Grad Karlovac i Antonio C. dotegljeni su u Rijeku.

Brod je bio manje od sedam godina u vlasništvu Kostrenjana.

 

 


Brik Vjeran

Brik Vjeran izgrađen je u Rijeci 1857., prvotno se zvao Matteo L. i pripadao je karatistima Poščiću iz Voloskog, Varljenu iz Pobri i Lazariću iz Trsta. Imao je 343 rt i posadu od desetak mornara. Dimenzije su mu bile 32,90 x 8,23 x 5,10 metara. Topiće, prije obavezne zbog gusara, više nije imao. 1881. novi su vlasnici članovi obitelji Randić ili njihovi bliski rođaci (Tonković, Glavan, Pezelj, Medanić). Zapovjednici broda bili su Josip Medanić, u više navrata, Gašpar Medanić, Norbert Randić Petrov i dvaput Josip Pezelj Stankov.

 

 


Brik Stilicone

Maketu brika Stilikone izradio je kapetan Radovan Šepića (stariji) oko 1951.u omjeru 1:60. Na njega se ukrcao 1895. u svojoj trinaestoj godini kao mali (camarot). Vjerojatno je jedini naš zapovjednik koji je zapovijedao 40 godina i za to vrijeme promijenio samo četiri broda.

Izgrađen je 1863. u Sušaku, na Pećinama. U četrdeset godina plovidbe tonaža se nekoliko puta mijenjala. Na prvim mjerenjima imao je 638/523 RT, a na posljednjim 489/452 RT. Dimenzije su mu bile 40,02 x 8,96 x 5,94 metara. Imao je dva topića, a ovisno o opremi (brik ili bark) i posadu od dvanaest članova.

Vlasnici su mu bili uglavnom Kozulići iz Sušaka, a suvlasnici uglavnom kostrenski zapovjednici. U nekoliko navrata Jakov Pezelj je imao četiri karata, Kuzma Vranić Antonov također je imao četiri udjela, a zapovjedao je brodom i na mnogim putovanjima od 1873. do 1885.

Brod je plovio je najviše između Irske i Velike Britanije i SAD-a i Kariba, te za Mediteran. Brodom su zapovijedali Anzelm Kiselić 1887., Jakov Pezelj 1893., poznato je npr. da je iz Trapanija u Gloucester (Massachusetts) doplovio 1. rujna 1893. poderanih košnih jedara, slomljenog kosnika i sa drugim oštećenjima. Brodom su zapovijedali i Andre Stipanović, brat Kuzme Stipanovića, Vinko Paškval Randić i Ignac Stipanović Stjepanov.

Brod je 2. svibnja u Rijeci prodan Turcima.

Stilicone je inače ime rimskog vojskovođe polubarbarskog porijekla.

 


Izložbu kostrenskih jedrenjaka za Barbarinu 2012. pripremili su članovi Bratovštine. Tekstualni dio o jedrenjacima preuzet je iz knjiga Kostrena pod jedrima kapetana Jure Suzanića, naklada Benja, Rijeka 1995. i Onput kad smo partili autora Radojice Frana Barbarića i Ive Marendića, Matica hrvatska – Ogranak u Rijeci, Rijeka 2004.

Tekstualni dio za brigantin Urin i bark Grad Karlovac oba autora preuzela su pretežno iz arhiva Andrije Pube Stipanovića, sada u vlaništvu Igora Stipanovića, iz Hrvatskog državnog arhiva u Rijeci i iz Povijesnog i pomorskog muzeja Hrvatskog primorja.

Fotografije: Zlatan Borčić i Igor Stipanović