kostrena-anchor

Sudbina parobroda Prijestolonasljednik Petar i Karađorđe i njihovih kostrenjskih zapovjednika

Piše: kapetan duge plovidbe Igor Stipanović

(ovoj je temi bila posvećena izložba Bratovštine sv. Nikole u Kostreni Sv. Barbari godine 2015.)

 

75 godina od likvidacije kostrenjskih kapetana Mata Tonkovića  i  Tome Grdakovića

Prošlo je sedamdeset i pet godina od potonuća dvaju parobroda Jadranske plovidbe, ali što je još tragičnije i od likvidacije odnosno ubojstva dvaju izvanrednih kapetana i zapovjednika iz Kostrene.

 

Arhiv: I. S. - P/b Prijestolonasljednik Petar uplovljava u Veneciju
Arhiv: I. S. – P/b Prijestolonasljednik Petar uplovljava u Veneciju

 

Arhiv: I. S.
Arhiv: I. S.

 

Dva članka tiskana u rubrici Pokrajinski život u Novom listu  30. travnja i 1. svibnja 1941. i doslovno ovdje prepisana, oslikavaju ondašnje prilike i neprilike prilikom raspada Kraljevine Jugoslavije. Katastrofa dvaju parobroda dogodila se 3. travnja 1941., likvidacija dvaju kostrenskih zapovjednika, kapetana Mata Tonkovića i Tome Grdakovića, uslijedila je 6. travnja 1941. na dan napada Njemačke soldateske na Jugoslaviju,  ova dva članka tiskana su skoro mjesec dana nakon tragičnog događaja. Nijedne novine u međuvremenu nisu donijele vijest o ovoj katastrofi. Sve je bilo obavijeno velom tajne čitavih dvadeset i sedam dana i dugo nakon toga.

Danas se zna da postavljanje minskog polja ispred Zlarina od strane Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije nije bilo objavljeno trgovačkoj mornarici Jugoslavije, da je patrolni brod Ratne mornarice koji je nadzirao minsko polje i plovidbu kroz njega napustio prolaz i područje između otoka Prvića, Tijata i Šibenskih vrata neposredno prije dolaska  parobroda u miniranu zonu. Zbog neobjašnjivih i grubih propusta Ratne mornarice Kraljevine Jugoslavije i zbog odgovornosti koja je sezala do generalštaba u Beogradu, ubijeni su kostrenjski zapovjednici kao jedini odgovorni za potonuće brodova. Tako je izbjegnuta odgovornost nadležnih vojnih lica i njihova blamaža.

 

Prijestolonasljednik_3

 

Prijestolonasljednik_4
Arhiv: I. S. – Novi list br. 2, srijeda, 30. travnja 1941. ( strana 14.)

 

Uz naslov i sliku bio je doslovno tiskan i ovaj tekst:

»Šibenik, 29. travnja. Nekoliko dana prije početka rata protiv bivše Jugoslavije parobrodi Jadranske plovidbe nazvani – u duhu tadašnjeg vremena – KarađorđePrijestolonasljednik Petar, koji su bili raspremljeni u luci Kraljevice, dobili su nalog da se upute u Split, a zatim da otplove u južnom pravcu prema Boki kotorskoj. Međutim na tom putovanju su oba broda doživjeli katastrofu. Prije nesreće parobrodi su plovili  u razmaku kakvih pola sata.

Prvi je plovio Karađorđe i na putu se susreo kod otoka Vrgada sa parobrodom Srbin Jadranske plovidbe, koji je davao znakove da ne produžuju put radi opasnosti od mina. Zapovjednik parobroda Prijestolonasljednik Petar shvatio je da mora krenuti u najbližu luku i htio se uputiti u luku Zlarin. Nedaleko jednog rta kod Zlarina, na položaju Marin, naišao je na minu.

Mina je eksplodirala na pramcu, a parobrod se uzdigao visoko i poslije samih 10 minuta potonuo. Odmah su bili spušteni čamciza spasavanje i sva posada se srećom spasila.

Na brodu su bila 22 člana posade.

Parobrod Karađorđe, koji je plovio iza Prijestolonasljednika Petra, videći nesreću odmah je bacio sidro, spustio čamce za spasavanje da priskoči u pomoć posadi Prijestolonasljednika Petra.

Međutim, i Karađorđe je odmah naišao na minu pošto su ga jaki  valovi jugovine bacili krmom u pojas mina. I taj parobrod je odmah potonuo,

dok se 21 član posade spasio. Parobrodom Prijestolonasljednik Petar zapovijedao je kapetan Mate Tonković rodom iz Kostrene, a Karađorđem kapetan Toma Grdaković, također iz istog mjesta. Ni na jednom ni na drugom parobrodu nije bilo putnika. Jedino se na Prijestolonasljedniku Petru nalazio upravitelj Jadranske plovidbe Ante Rismondo sa suprugom, koji su se također spasili.

Parobrodi leže na dnu u dubini od preko 30 metara između otoka Zlarina i otoka Tiata. Ratni brodovi bivše Jugoslavije Zmaj i Kobac preuzeli su odmah spašenu posadu i dovezli je u Šibenik.

Oba kapetana potonulih parobroda, Mate Tonković i Toma Grdaković, otputovali su zatim željeznicom u Split i tamo izvršili samoubojstvo.

Parobrod Karađorđe prethodno je pripadao Ugarsko-hrvatskom parobrodarskom društvu i zvao se Višegrad (op. a. Visegrád). Sagrađen je godine 1913. Ovaj parobrod doživio je u svoje vrijeme sudar s talijanskim parobrodom Morosini i bio teško oštećen. Zatim je bio renoviran. Bruto tonaža iznosila mu je 1.293 tone.

Parobrod Prijestolonasljednik Petar je novi parobrod, građen 1931. također kao putnički parobrod. Bruto tonaža iznosila mu je 1.726 tona. Kad prilike dopuste pristupit će se spašavanju parobroda. Prema izvještajima ronioca stručnjaci će konstatirati da li će se isplatiti vađenje parobroda i ukoliko bi oni bili upotrebljivi, prema tome koliko su oštećeni.»

 

Prijestolonasljednik_5
Arhiv: I.S. – Novi list br. 3, četvrtak, 1. svibnja 1941.( strana 17.) Parobrodi Karađorđe i Prijestolonasljednik Petar u Kraljevici prije odlaska na posljednje putovanje

 

Dolje navedeni tekst napisan je uz gore prikazanu sliku:

»U dopisu iz Šibenika objavljen je članak o propasti dvaju najboljih i najmodernijih hrvatskih parobroda t. zv. Prijestolonasljednika Petra i Karadjordja. Ovi parobrodi bili su vlasništvo Jadranske plovidbe u Sušaku, koja je s njima cijeli niz godina podržavala duge brze pruge od Venecije preko Sušaka do Dubrovnika i Kotora. Parobrod Karadjordje  ranije se zvao Višegrad (op.a. Visegrad)  i stariji je, dok je t.zv. Prijestolonasljednik nabavljen svojevremeno u Engleskoj. Oba parobroda bila su pravi ponos ne samo Jadranske plovidbe, nego uopće našeg Primorja. Bili su luksuzno uređeni i po veličini najbolje su odgovarali našim prilikama. Preko zime bili su ovi parobrodi, kao i nekoji ostali, većinom usidreni u Sušaku, Bakru i Kraljevici. Nekoliko dana prije propasti pokojne Jugoslavije parobrodi su jednoga jutra rano otputovali iz Kraljevice u pravcu prema Splitu. Pored glavnog ravnatelja g. Rismonda i njegove supruge koji su putovali sa t.zv. Prijestolonasljednikom Petrom bilo je na tom parobrodu ukrcano njihovo pokućstvo i dragocjenosti, te mnogo drugih vrijednih stvari. Komandant t.zv. Prijestolonasljednika Petra bio je kapetan Mate Tonković, čovjek šezdesetih godina, jedan od rijetko spremnih i iskusnih pomorskih kapetana. On je upravljao ovim parobrodom od kako je nabavljen pa do njegovog potonuća. Pok. Tonković bio je nadasve oprezan, hladan, promišljen i iskusan pomorac. On je u tančine poznavao hrvatsku jadransku obalu, sve njezine vrline i mane. On je dobro znao gdje imade struja, gdje nema, i kakve su. Poznavao je jačinu svakoga vjetra i njegov odraz kod pristajanja u svakoj luci, jednom riječju pok. Tonković je bio najbolji kapetan hrvatskog Jadrana i Jadranske plovidbe, zato mu je bila povjerena komanda  najdragocjenijeg  i najnezahvalnijeg  parobroda, koji je on volio srcem  pravog pomorca i morskog vuka.

Komandant t.zv. Karadjordja bio je pok. Toma Grdaković, čovjek snažne i jake konstrukcije, desetak godina mlađi od pok. Tonkovića. Odvažniji, borbeniji i reprezentativniji, atleta, pravi pravcati morski vuk, pun snage, elana i samosvijesti i znanja u svome pozivu. Grdaković je godinama bio komandant parobroda Zagreb. Nakon umirovljenja ranijeg komandanta t.zv. Karadjordja, kapetana Prodana, preuzeo je zapovjedništvo broda pok. Grdaković.

 

Prijestolonasljednik_6 Prijestolonasljednik_7 Prijestolonasljednik_8

 

Bio sam u Sušaku kad su stigle prve vijesti jednog poslijepodneva da su pred par sati nedaleko Šibenika u roku od nekoliko minuta potonula dva najveća i najljepša hrvatska parobroda. Njihovu vrijednost cijenili su tamošnji pomorski krugovi prema sadašnjim prilikama na od prilike pola milijarde dinara. Svi su govorili netko za ovo mora odgovarati, na nekome je krivnja, što su ovi parobrodi potonuli. Njihovi komandanti su najsposobniji pomorski kapetani što ih je ikada imala Hrvatska, ljudi koji su uživali opće simpatije i poštovanje Sušaka i cijelog hrvatskog Primorja. Mnogi, naročito namještenici Jadranske plovidbe, plakali su nad gubitkom ovih parobroda i svatko se pitao: na kome je krivnja i tko će za ovo odgovarati? Posada je spašena, ali parobrodi su nestali, nema više onih divnih bijelih parobroda, koji su bili ponos hrvatske obale. Strava je u  Sušaku i cijelom hrvatskom Primorju bila još veća, kad se začulo da su se ubili ili da su ubili pok. Matu Tonkovića i Tomu Grdakovića. Oni, koji su toliko ljubili svoje parobrode, koji su u tančine poznavali jadransku obalu, svaki vjetrić i struju, ti kapetani, koji su bili pravo oličenje svih dobrih i uzornih karakteristika pomorskih kapetana, ta dva čovjeka, da su ubijena ili počinila samoubojstvo? U to nitko nije mogao vjerovati, u to nitko ne vjeruje iako je stvarnost kruta. Njih više nema među živima. A jesu li krivi, to je pitanje i to veliko pitanje? Da su krivi, oni bi zacijelo potonuli sa svojim parobrodima, bili bi počinili samoubojstvo prilikom propasti brodova, ali ne, oni su živi došli na kopno i otišli u Split gdje su navodno počinili samoubojstvo. Pitanje je: jesu li se ubili sami, je li ih je ubio netko drugi ili prisili na samoubojstvo? Pok. Tonković i Grdaković bili su razumni ljudi, pravi pomorci i Hrvati.

Ja sam uvjeren, da su zacijelo nedužni platili životom, jer nešto je bilo i netko je morao biti, tko je kriv, što su oni sa svojim parobrodima došli na polje mina i što su njihovi i njima najdraži brodovi, koje su oni čuvali i pazili kao zjenicu oka svoga, potonuli.

Pok. Mate Tonković bio je rodom iz Kostrene sv. Barbare, pok. Grdaković iz Kostrene Sv. Lucije, dakle obojica iz onoga malog poluotoka izmedju Sušaka i Bakra, koji je već Frankopanima davao najbolje hrvatske pomorce i kapetane. Poznam obojicu kao pomorce, poznajem ih kao ljude i kao vrle i velike hrvatske nacionaliste. Bili su Hrvati dušom i tijelom jedan i drugi. Oni nisu svoje hrvatstvo nikad zatomili, čak ni u danima kad je baš u Sušaku teško bilo biti Hrvat i kad su svakoga časa mogli izgubiti svoja lijepa i časna mjesta. Pok. Tonković tih, skroman i povučen. Grdaković snažan, odvažan i uvijek veseo – često su me susretali i pitali za situaciju, interesirali se za svaki dogadjaj u hrvatskoj politici i uvijek bili veseli, kad su nešto čuli za dobro njihovog dragog hrvatskog kraja, za dobro njihove Hrvatske. Radi toga hrvatska vlada u slobodnoj Hrvatskoj morala bi odrediti posebnu komisiju, koja će ovaj slučaj preispitati i ustanoviti: tko je kriv za potapljanje ovih dvaju parobroda koji uostalom i nisu trebali ploviti iz Kraljevice? Jesu li se ubili ili tko je ubio ili dao ubiti ova dva sjajna čovjeka i pomorca, koji su vršili samo zapovijedi svojih pretpostavljenih i bili izvršioci njihovih naredba «.

 

Reportaža novinara Ratka Zvrka u šest nastavaka tiskana je u dnevnim novinama »Vijesnik« počevši od 20. rujna 1967. u rubrici U potrazi za tajnama prošlosti, prvi tekst je Zagonetna smrt dvojice kapetana. Reportaža je opširnija od članaka u Novom listu tiskanih mjesec dana nakon katastrofe, s nešto više detalja ali s istim zaključkom, smrt dvojice zapovjednika bila je nasilna.

Podnaslovi svakog od tih nastavaka glase: 2. Kamo su zapravo krenuli »Petar« i »Karađorđe«?; 3. Rismondo želi potonuti s brodom; 4. Sretni što su ostali živi; 5. Noćno saslušanje na fregati »Krka« i 6. Ubojstvo ili samoubojstvo?

Ove godine navršilo se sedamdeset i pet godina od smaknuća kostrenjskih kapetana i potapanja dvaju brodova pa prenosim članak koji je napisao kapetan Orfeo Tićac za Našu Kostrenu broj 43 od ožujka 2006., odličan poznavalac ondašnjih prilika i vojno-mornaričkih struktura. Prošireno tumačenje povodom šezdesete godišnjice istog događaja je opisao u svojoj knjizi Žurkovanska sjećanja. S vremenskim razmakom od šezdeset godina došlo se do nekih novih iako još nepotpunih spoznaja. Bilo bi lijepo kad bi netko mogao naći zapisnike vođene pri Komandi mornarice u Šibeniku i Splitu; jesu li možda ti zapisnici  pohranjeni u arhivu u Beogradu? Da li će ikada biti dostupni i objelodanjeni?

 


 

Povodom 70. godišnjice nasilne smrti Tome Grdakovića i Mata Tonkovića

»TRAGEDIJA KOSTRENSKIH KAPETANA«

Napisao kap. Orfeo Tićac za »Našu Kostrenu« br. 43.

 

»Početkom Drugog svjetskog rata 1939., napadom nacističke Njemačke na Poljsku i ulaskom zapadnih saveznika u rat, jugoslavenski brodovlasnici postupno su izvlačili brodove na Zapad, gdje su kao neutralni plovili za saveznike. Budući da Nijemci nisu štedjeli ni neutralne brodove, više naših brodova nastradalo je od podmornica ili mina. Ipak, u to vrijeme još nije bilo žrtava kostrenskih pomoraca. Prve žrtve pale su tamo gdje se najmanje nadalo, na kućnom pragu, u Jadranu. Kao i ostali brodari, Jadranska plovidba iz Sušaka željela je svoje najveće i najvrednije putničke brodove skloniti na Zapad. Tako je pripremano isplovljenje parobroda Prijestolonasljednik Petar, Karađorđe i Jugoslavija. Međutim, prvi pokušaj nije uspio jer je i Dubrovačka plovidba željela skloniti svoje parobrode Kralj Aleksandar I. i Dedinje, iako nije imala dozvolu vlasti. Stoga su se i brodovi Jadranske plovidbe, koji su se već nalazili u Gružu na putovanju za Grčku, morali vratiti u Kraljevicu.

 

Direktorski  sanduci

Pred sam početak napada na Jugoslaviju iz Kraljevice su 2. travnja 1941. opet isplovili Prijestolonasljednik Petar i Karađorđe prema Boki Kotorskoj i Grčkoj. Zapovjednik Prijestolonasljednika Petra bio kapetan Mate Tonković iz Sv. Barbare, a Karađorđa kapetan Toma Grdaković iz Sv. Lucije. Obojica su bili vrlo cijenjeni zapovjednici kojima je uprava povjeravala zapovjedništvo svojih najvećih putničkih brodova. U Kraljevici se na Prijestolonasljednika Petra ukrcao i direktor Jadranske plovidbe Antun Rismondo sa suprugom, a ukrcano je i deset većih zapečaćenih sanduka koji su sadržavali zlato i vrijednosti poduzeća kao i vrijednosti i skupocjeni namještaj obitelji Rismondo. Putovanje je teklo uobičajeno, uz oblačno vrijeme i južni vjetar koji je pojačavao prema srednjem Jadranu. Imali su podatke za slobodnu plovidbu istočno od svjetionika Blitvenica na Pelegrin i Brački kanal te uplovljavanje u Makarsku. Ratna mornarica, pripremajući se za rat, u vodama Šibenskog kanala položila je mine. Zapovjednici Tonković i Grdaković nisu bili upoznati s pozicijom minskih polja, ali su navodno znali da je uplovljavanje u Zlarinsku uvalu dozvoljeno, a da je prilaz Šibenskom kanalu miniran.

 

Morska bolest

Brodovi su plovili kanalom između otoka Prvić i Tijat gdje je kapetan Tonković s Prijestolonasljednikom Petrom preuzeo čelnu poziciju, što je, kako se kasnije saznalo, učinjeno jer je supruga direktora Rismonda patila od morske bolesti pa je Rismondo zatražio da se sklone u zlarinsku luku. Približavajući se luci, točno u 16.06 sati 3. travnja 1941. odjeknula je snažna eksplozija i Prijestolonasljednik Petar je, naišavši na minu, počeo tonuti.

Kapetan Grdaković s Karađorđem odmah je izvršio manovru zbog spašavanja posade Prijestolonasljednika Petra, od kojih su trojica bili odbačeni u more. Ubrzo je Karađorđe zanošen sve jačim vjetrom udario u minu i počeo tonuti. Na sreću, velikim pomorskim znanjem, iskustvom i zalaganjem, posade brodova su spašene, kao i direktor Rismondo sa suprugom, iako su ga jedva prisilili da napusti brod s kojim je želio potonuti.

 

Leševi u Poljudu

Dolaskom u Šibenik započelo je ispitivanje zapovjednika, najprije u Lučkoj kapetaniji, a zatim u Komandi ratne mornarice na staroj fregati Krka koja je na vezu u Mandalini bila komandni brod.

Što su pokazala saslušanja? Jesu li kapetani Tonković i Grdaković bili obaviješteni o minskim poljima? Navodno nisu, iako je utvrđeno da su u Kraljevici dobili neke upute. Minska polja trebala su biti osiguravana s dva tegljača, ali u trenutku udesa njih nije bilo na pozicijama. Nakon saslušanja u Šibeniku, ispraćeni su na daljnje saslušanje u Split koje su vodili Komanda Jugoslavenske kraljevske mornarice i Jadranska plovidba. Za vrijeme istrage bili su smješteni u hotel Ambasador. Što se sve događalo u Splitu malo je poznato i nikad potvrđeno. U nedjelju 6. travnja, na dan napada Nijemaca na Jugoslaviju, u ranu zoru slučajni prolaznik u uvali Poljud u plićaku  je naišao na leševe dvojice utopljenika. Leševi su brzo identificirani kao kapetani Mate Tonković i Toma Grdaković, uz priopćenje da su izvršili samoubojstvo trovanjem, što je ubrzo ispravljeno u hicem iz revolvera. Uzrok samoubojstva navodno je bio što nisu mogli podnijeti krivicu za potonuće brodova, a što je potvrđeno od strane Komande mornarice i direkcije Jadranske plovidbe, iako je dan ranije jedan od direktora Jadranske plovidbe koji je vodio istragu izjavio da zapovjednici nisu krivi. Vijest o samoubojstvu iznenadila je sve one koji su bili upoznati s istragom. Tajna njihove smrti niti do danas nije u potpunosti razjašnjena. Nepobitno je utvrđeno da su bili ubijeni po nalogu Komande Kraljevske ratne mornarice zbog prikrivanja odgovornosti mornarice, posebno oko navodne sabotaže o tajnosti minskih polja. Takve pretpostavke potvrdili su i brat kapetana Mate Tonkovića koji je utvrdio identifikaciju i tom prilikom na potiljku obojice zapovjednika primijetio ranu od revolverskog metka. Također, u razgovoru s dva mlada oficira tadašnje Mornarice, s kojima sam u toku rata bio u Mornarici NOVJ, u najvećem su mi povjerenju, znajući da sam i ja iz Kostrene, ispričali detalje njihovog odvođenja iz hotela na Poljud, gdje su bili ubijeni pod optužbom da su krivi »za veleizdaju i otkrivanje minskih polja«

 

Samoubojstvo supruge

Nažalost, ni to nije bio kraj tragedije. Supruga kapetana Grdakovića, shrvana gubitkom svoga supruga i pod psihičkom depresijom, oduzela si je život. Direktor Rismondo, inače poznat i cijenjen kao korektan i pošten čovjek, godinu dana nakon tragičnog događaja također je izvršio samoubojstvo, a ubrzo je umrla i njegova supruga, zbog čije je morske bolesti navodno i došlo do ove tragedije. Pomorci, kapetani Toma Grdaković i Mate Tonković, bili su prve kostrenske žrtve Drugog svjetskog rata”.

 


 

Nakon Drugog svjetskog rata podignuti brodovi Karađorđe i Prijestolonasljednik Petar nalaze se u floti Jadrolinije kao Proleterka i Partizanka

 

Podizanje parobroda Prijestolonasljednik Petar

Prijestolonasljednik_9

Prijestolonasljednik_10
Podizanje parobroda Prijestolonasljednik Petar po fazama – Pom. 1950.

 

Prijestolonasljednik_11
Podizanje parobroda Prijestolonasljednik Petar – Pom. 1950.

 

Prijestolonasljednik_12
Podizanje parobroda Prijestolonasljednik Petar, II. faza

 

Prijestolonasljednik_13

Prijestolonasljednik_14
Parobrod Prijestolonasljednik Petar izvađen iz mora 1950. godine u brodogradilištu Split

 

Prijestolonasljednik_15

 


 

Osnovni podaci o parobrodu Prijestolonasljednik Petar

 

P/b Prijestolonasljednik Petar,  dvovijčani putnički parobrod

Izgrađen 1931. u brodogradilištu Swan Hunter & Wigham Richardson Ltd. Newcastle, Law Walker Yard, Velika Britanija

Novogradnja # 1402, luka upisa – Sušak

Osnovni podaci:

  • dužina preko svega 82,44 m, širina 11,04 m, visina 4,30 m
  • tonaža: 1726 BRT, 793 NRT, nosivosti 1918 t,  1000 putnika
  • parni stroj: trostruke ekspanzije, snage 3850 KS
  • minimalna posada : 23 člana
  • brzina: 18,5 čv.

1931. Prijestolonasljednik Petar, Jadranska plovidba – dioničko parobrodarsko društvo Sušak, Kraljevina Jugoslavija

1941. Prijestolonasljednik Petar, 12. travnja na putu iz Kraljevice za Split, propustom Kraljevske Jugoslavenske mornarice, naišao je na minu u Zlarinskom kanalu i nakon eksplozije potonuo. Istovremeno je na istom mjestu naišao na  minu i potonuo parobrod Karađorđe.

1950. 15. listopada podignut s 55 metara dubine (Brodospas) i obnovljen uz manje modifikacije u splitskom brodogradilištu

1952. Partizanka, u srpnju ponovno zaplovio pod oznakama Jadrolinije na pruzi Rijeka – Kotor

1969. Prodan poduzeću Societa Industrie Varie, a u srpnju predan je u rezalište starih brodova u La Speziji.

 

Prijestolonasljednik_16

Prijestolonasljednik_17
M/b Partizanka, bivši Prijestolonasljednik Petar s oznakama Jadrolinije

 

 


 

Osnovni podaci o parobrodu Karađorđe  

 

P/b Karađorđe,  dvovijčani putnički parobrod, gradnja br. 914

Izgrađen 1913. u brodogradilištu Swan Hunter & Wigham Richardson Ltd. Sunderland, Velika Britanija

Osnovni podaci:

  • dužina preko svega 80,75 m, širina 10,43 m, visina 4,42 m
  • tonaža: 1322 BRT, 666 NRT, 1000 putnika
  • parni stroj: trostruke ekspanzije, snage 2600 ks
  • brzina: 16,5 čv.
  • rekonstruiran 1930. u Kotoru: dobio novo nadgrađe i jedan dimnjak, 1243 BRT
  • rekonstruiran 1952. u brodogradilištu 3. maj  – Rijeka, FNR Jugoslavija

1913. Visegrád, Mađarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo – Rijeka (Ungaro-Croata), Austro-Ugarska (Visegrád – grad i luka na Dunavu sjeverno od Budimpešte)

1916. Visegrád, u službi K.u.K., Austro-Ugarskoj ratnoj mornarici, Austro-Ugarska

1919. Visegrád – pod upravom francuske vlade, zastava Antante

1921. Karagiorgie, Hrvatsko dioničarsko pomorsko parobrodarsko društvo Rijeka, Kraljevina SHS

1922. Karagiorgie, Jadranska plovidba, dioničko parobrodarsko društvo Sušak, Kraljevina SHS

1929. Karađorđe, Kraljevina Jugoslavija,

1930. Karađorđe, sudario se u Kotoru s parobrodom Francesco Morosini venecijanske kompanije „San Marco“. U sudaru poginulo je pet osoba, a brod je bio teško oštećen te da se izbjegne potonuće bio nasukan na otočić Bisage. Zatim je bio odsukan i tegljen u Arsenal u Tivat na popravak. Bio je popravljen s modifikacijama na nadgrađu i jednim dimnjakom manje.

1941. Karađorđe, 12. travnja na putu iz Kraljevice za Split, propustom Kraljevske Jugoslavenske mornarice, naišao je na minu u Zlarinskom kanalu i nakon eksplozije potonuo. Istovremeno je na istom mjestu naišao na minu i potonuo parobrod Prijestolonasljednik Petar.

1952. U studenom je podignut i tegljen u Split na popravak, u poduhvatu koji je trajao čitavih godinu i pol dana.

1952. Brod je za vrijeme trogodišnje rekonstrukcije doživio velike promjene trupa i nadgrađa, preimenovan u Mornar, i dodijeljen Jadranskoj linijskoj plovidbi (Jadroliniji) – Rijeka, F.N.R. Jugoslavija. Prije primopredaje preimenovan je u Proleterku.

1954. Proleterka, Jadranska linijska plovidba –  Jadrolinija, Rijeka, FNR Jugoslavija

1969. Proleterka, 10. prosinca nasukala se na hrid Mišine jugozapadno od otoka Murtera i proglašena potpunim konstruktivnim gubitkom.

1970. 3. veljače odsukana i prodana rezalištu Brodospasa sv. Kajo u Solinu.

 

Prijestolonasljednik_18

Prijestolonasljednik_19
1913. Visegrád (Karađorđe), Mađarsko-hrvatsko parobrodarsko društvo – Rijeka (Ungaro-Croata)

 

Prijestolonasljednik_20
Kapetan Toma Grdaković u prijateljskom razgovoru s I. časnikom Vinkom Sablićem, autorovim tastom

 

Prijestolonasljednik_21
Obnovljeni motorni brod Proleterka, bivši parobrod Karađorđe

 

P/b Proleterka snimljena u opremnoj luci brodogradilišta u Splitu, izvučena s 55 metara dubine pokraj Zlarina 1952. godine, doživjela je drastične promjene, od jarbola, dimnjaka, kosog pramca do cijelog nadgrađa, tako da uopće ne sliči na brod koji je bio potopljen, a naročito ne na onaj koji se još zvao i Visegrád. Zaplovila je ponovo 1954. godine.

 

 

Prijestolonasljednik_22

Prijestolonasljednik_23
M/b Proleterka, bivši Karađorđe, nasukana na hrid Mišine jugozapadno od Murtera

 

M/b Proleterka, bivši Karađorđe i Visegrád, očito je imala zapečaćenu sudbinu kako u prvoj tako i u drugoj Jugoslaviji. Nakon ovog nasukanja brod je 1970. godine završio u rezalištu Sv. Kajo u Splitu.   

 

Prijestolonasljednik_24
M/b »Visegrád« kao »Proleterka« u rezalištu Sv. Kajo