Prema pisanim povijesnim izvorima postoji tradicija Općine Kostrena. Tako se npr. pouzdano zna da je Općina Kostrena postojala 1874. godine. Te su godine, otcjepljenjem od Bakarskog municipija, samostalna naselja Kostrena Sveta Lucija i Kostrena Sveta Barbara stekle zajedničku općinsku samostalnost sa pripadajućim zaseocima odnosno manjim autohtonim naseljenim mjestima i postale samostalna upravna općina, sa sjedištem u Kostreni Svetoj Luciji. Otud i povijesno porijeklo imena današnje Općine Kostrena.
Inače, promatrano u širem kontekstu, tijekom povijesnog razvitka i učestalih državnopravnih i političkih promjena dolazi i do povremenih preoblikovanja administrativnog, upravnog i političkog teritorijalnog ustrojstva primorskih gradova i općina, uz pretežito održanje visokog stupnja lokalne autonomije i samoupravnosti. U takvim su se uvjetima mijenjali i oni čimbenici koji su neposredno utjecali na promjenjivost opstojnosti Općine Kostrena i pripadnosti dijelova u njenom sastavu.
Primjerice, već mnogo ranije, Vinodolski zakonik (pravni zbornik, sastavljen 1288. godine) pokazuje da je nekad i dio današnjeg Grada Rijeke bio u sastavu vinodolske upravno-političke cjeline, koju su sačinjavale vinodolske općine: Novigrad (tj. Novi Vinodolski), Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik.
Dakle, i Kostrena kao cjelina više autohtonih zaseoka i malih gradića, koja se po svom prostornom lokalitetu nalazi između Rijeke i Bakra, bila je tada u sastavu vinodolskog upravno-političkog ustrojsvenog realiteta. Ili, još ranije, od 1225. godine, čitavo je ovo vinodolsko upravno-političko područje bilo pod upravnom dominacijom krčkih knezova Frankopana.
U kasnijem su povijesnom tijeku politički događaji povremeno upravno-politički ili udaljavali ili približavali područje Kostrene naspram Grada Rijeke. Tako je npr. za vrijeme vlasti Habsburgovaca od Rijeke i dijela Primorja (sa Kostrenom) osnovana 1776. godine posebna teritorijalna upravna jedinica. Ili, npr. godine 1790. kralj Leopold II ozakonjuje ponovno pripajanje Primorja Hrvatskoj, te preko nje i Ugarskoj kruni, a gradovi Bakar i Kraljevica postaju trgovački grad i slobodna luka.
U toj promjenljivosti približavanja i udaljavanja, na području Kostrene dolazi do povremene upravno-političke samostalnosti različitog intenziteta i širine. Npr. za vrijeme Josipa II u Kostreni (u okviru Ugarskog Primorja) birani su svake godine mjesni suci ; za vrijeme postojanja Napoleonovih Ilirskih provincija (1809 – 1813 godine) u tzv. Francuskoj civilnoj Hrvatskoj, Kostrena je imala svog načelnika (Maire) ; za vrijeme tzv. austrijske provincije Ilirije imala je, unutar riječkog okruga (“kreisamta”) status općine (“Gemeinde Kostrena”). U sastavu te Austrijske kraljevine Ilirije (1916-1922) općina Kostrena se nalazila u sastavu kotara Bakar. Povijesno razmatrano, doista postoji povijesna tradicija lokalne samouprave i uprave na području Kostrene.
Povijesna činjenica da je Rijeka bila u većem dijelu svog razvitka pod utjecajem strane vladavine ili vlasničke dominacije (Devinske, grofova Walseea, Mletačke republike, odnosno Venecije, Italije, Francuske u vrijeme Napoleona, Habsburgovaca, Mađara) s manjim ili većim prekidima sve do 1943. godine (kada je pala Italija i okupirali su je Nijemci), odnosno do odlaska Nijemaca 1945. godine, uvjetovala je da se kao protuteža na relativno maloj udaljenosti istočno od Rijeke (Rječine), počev od Sušaka i Trsata, pod utjecajem autohtonih hrvatskih narodnih shvaćanja i tradicija uspostavi i kroz relativno dulji vremenski period održi veći broj samostalnih primorskih gradova i općina sa visokim stupnjem autonomije i samoupravnosti.
U svezi toga se s razlogom ističe da su gradovi u Primorju bili “u pravom smislu riječi hrvatski ” i ” pripadali hrvatskoj državi ” (Dobrinović, Hrvatska državna i pravna povijest, str. 445). Takva se narodna svijest očuvala do danas.
I u suvremenim demokratskim uvjetima nove Republike Hrvatske stanovnici malih gradića i naselja povezuju se u ostvarivanju svojih prava i sloboda zajamčenih Ustavom i uspostavi svoje lokalne samouprave.
Noviji slučaj u primjeru Općine Kostrena, gdje se legalnim načinom nastoji očuvati ustanovljena suvremena Općina na tradicijama iz 1874. godine, ali i mjesna opstojnost tradicionalnih dijelova te Općine kao cjeline, djelova koji danas predstavljaju legalna naselja u sastavu Općine Kostrena, na tragu je tih lokalnih tradicija.
Stoga je razumljivo i opravdano demokratsko protivljenje pokušajima ukidanja Općine Kostrena mimo i protivno volje njenih stanovnika u siječnju 1997. godine. Otud i legalni zahtjev za provedbom zakonskih odredbi glede uspostave službene evidencije naselja ove Općine ima posebnu faktičnu vrijednost i političko opravdanje.
